PRVI
Znala sam da će ovako biti. Prazan "papir" na koji bi htjela napisati toliko toga, ali nikako da nešto i napišem!
Kao prvo, nikada u životu nisam ništa napisala (ok, ne računajući zadaćnice u školi- to je ionako bilo pod "must"). Većina ljudi koje znam pisala je ili piše dnevnik. Ili pjesme. K vragu, svatko je bar jednom u životu napisao pjesmu, bilo zbog sreće, bilo zbog tuge, ili, u krajnjoj liniji, za Majčin dan. Ne i ja. Pismeno izražavanje mi nikad nije išlo. Istina, jednom sam i ja probala pisati dnevnik. Baš sam imala želju. Kupila sam krasnu, tvrdoukoričenu, rozu teku (imala je i lokot!) i čvrsto odlučila da ću svaki dan bilježiti ono što mi se događa i ono što osjećam. I tako,nakon što sam pročitala prvih par rečenica prvog dana pisanja svog dnevnika, zaključila sam da mi se napisano baš i ne sviđa, otrgnula stranicu i odlučila da taj dan i nije bio vrijedan bilježenja. Ni sutra nije bilo bolje. Uglavnom, to make a long story short, moj dnevnik je postajao sve tanji, lokot je izgubio svaki smisao, a ja sam odustala od tog pothvata jer je bilo očito da nemam smisla za pisanje.
Kada sada, desetak godina poslije, razmišljam o tome sve mi je jasnije da to i nije prava istina. Ne zato što sam ja odjednom otkrila Zagorku u sebi, nego zato što sam skužila da je stvar u tome da tek kada vidim svoje misli na papiru shvatim njihovo pravo značenje. Kao da ožive. I tada izgledaju puno ozbiljnije, smješnije, tužnije, gluplje nego u mojoj glavi-postaju stvarne! Postaju ono s čime se trebam suočiti, kao kada se čovjek gleda u ogledalo. I rečenice nisu lijepo oblikovane jer su odraz mog uma. A u mojoj glavi je stalno ludnica, analiza je non-stop u tijeku, miješa se sanjarenje i gruba realnost, djevojčica i žena... I postalo mi je jasno da je to ok. Shvatila sam da je vrijeme da prestanem trgati stranice u potrazi za savršenstvom. Let's face the music and dance!
|